Gledaj kako konci aluzije prodiru u svijest
Ni tjeskoba kao nijemi svjedok ne vrijedi suviše
Stajao sam na peronu ljeta gospodnjeg
Moglo je biti prošlo stoljeće
I bilo je prošlo stoljeće. Bila je prva ratna godina i još uvijek je izgledalo da nema rata. Barem ne tako blizu da bismo ga bili svjesni. Svijest o ratu će doći kasnije. Bilo je proljeće, zeleno i bujno, travu niko nije kosio, divljeg cvijeća je bilo posvuda. Bila je nedjelja i ja sam se polako, preko mosta, vraćala svojoj kući. Bila sam u nekim izlizanim trepericama u kojima ću dočekati kraj rata i upisati fakultet. Malo zato što sam ih voljela, puno zato što nisam imala druge. Na nogama su mi bile plave starke. U ruci sam nosila ploču koja će mi promijeniti život.
Za pet tadašnjih maraka, kupila sam sebi Filigranske pločnike. Ploča je bila polovna i prodao mi je neki lik koji išao iz grada. Njemu više nije trebala a ako i jeste, nije je mogao ponijeti, gdje god da je išao.
Azra je bila moj omiljeni bend i ja nisam mogla dočekati da dođem kući i da pusti ploču na gramofonu. Nosila sam je s više ponosa nego što mame nose svoje novorođene bebe. Sjećam se omota, Džoni i neki školarac, fićo u pozadini, smećkasto žut omot.
U to doba, još uvijek nisam bila upoznala nikoga ko će obilježiti moj život, promijeniti ga i pomoći mi da napravim od sebe ono što sam danas. Sve ljude koji su danas u mom životu upoznala sam nekada kasnije.
Taj dan, taj prekrasni proljetin dan, za mene je bio dovoljan Branimir Štulić. Azra mi je pomogla da učim, da razumijem, da razmišljam. Da postavljam pitanja i da tražim odgovore. Bila sam ja previše mlada da bih razmjela sve o čemu je Džoni pjevao, ali to je zapravo i bilo najbolje od svega. Želja da razumijem me je gonila da učim. Odgovore koje nisam nalazila u knjigama i drugim ljudima, tražila sam u sebi. Maštala sam o svijetu bez hegemonije i imperijalizma, spremala se za život sa kurvinim sinovima, pitala se hoće li i meni jednom doći teško vrijeme kada ostarim. Maštala sam o poderanim ulicama, mokrim tračnicama, o ljubavi, o strancima što su isto kao i ja.
Tih se dana ploča izlizala od okretanja, pjevao je Džoni u mojoj sobi, u našem stanu na mansardi svaki put kada je bilo struje, mirisala je probuđena zemlja i izniklo bilje u bašti moje majke, sunce je grijalo kroz prozor dok sam ležala na podu sobe i slušala Azru.
Doći će poslije neki drugi ljudi koji zbog kojih ću se mijenjati i biti bolja, doći će neki drugi koje ću voljeti, otkriću neku drugu muziku koju ću slušati. Ona će doći sa nekim drugim svjetlom, nekim drugim bojama i mirisima, u nekim drugim gradovima i zemljama.
Voljeću ih sve ali će samo Azra mirisati na mladost, na proljeće, na pobunu, na hrabrost i najviše od svega, na slobodu.
Jednom sam, u nekom novom životu, sjedila sa nekim ljudima i jedna mi je žena rekla da ne voli Azru i da su to kod njih samo štreberi slušali. Nije mene uvijedilo što me nazvala štreberkom, meni je to od nje došlo kao kompliment. Podsjetila me na Filigranske pločnike što sam ih onog proljeća s ponosom nosila kući, sjetila sam se sebe tog dana i koliko je knjiga, ploča, putovanja, koncerta, dobrih i loših ljudi, uspona i padova bilo od tada do sada. Udaljenost je možda ista za sve ljude, ali put nije, niti će ikada biti.
Da dođem do sebe danas, mene je davno nekada, moglo je biti prošlo stoljeće, usmjerio Džoni Štulić.