Search
Search Menu

KAD ODEM

Već je bilo predvečerje kad smo krenule. Sunce je grijalo u leđa, voda je bila mirna, nije bilo puno čamaca na rijeci. Ni mi nismo žurile. Nije mi se pričalo, držala sam distancu, jedva da sam koristila vesla. Kajak je sam klizio po vodi. Plovile smo kanalima uz obalu,  između drveća i žbunja, pored ptica koje nisu obraćale pažnju na nas. Već smo bile obišle oba ostrva kad je počelo smrkavati.

Kanalima i uz obalu najčešće idemo da nas ne bi neki jureći čamac izvrnuo ali u osam naveče više nije bilo čamaca. Bile smo same na rijeci. A ona je velika, široka, otvara se prema horizontu kao more. Obale su joj pune drveća i zelenila, kuće su ušuškane u prirodu i jedva da se vide.

Mi smo izašle na sredinu rijeke i pustile kajake da plutaju. Sjedile smo tako na vodi, u tišini, daleko od svega, kada je sunce počelo zalaziti. Iza nas je već sve bilo modro plavo i vuklo je na crno, voda ispod nas je bila mračna ali ispred nas je bio veličanstven prizor.

Nebo je gorilo, crvena boja se prolila po šumi, po kućama, po brodicama usidrenim pored obale, po bijelim jedirma i po oblacima i najljepše od svega, po rijeci. Rijeka je bila iste boje kao nebo, nije se moglo vidjeti gdje jedno prestaje a gdje drugo počinje. Nas smo dvije ostale plutati tu negdje između mraka iza nas i prekrasnog zalaska sunca ispred nas. Voda nas nije nigdje nosila, mi nismo nigdje išle. Mir je bio svuda oko nas.

Gledala sam veličanstvenu prirodu u svoj svojoj raskoši i ljepoti, gledala sam prostranstvo ispred sebe, predivnu rijeku što nestaje negdje na horizontu i mislila sam kako će mi, jedan dan kada odem, ovakvi trenuci najviše nedostajati.

1 Comment Write a comment

Leave a Comment